ULOGA BILJAKA KROZ STOLJEĆA

Kroz milijun godina evolucije, biljke su morale održati korak u konstantnoj utrci s opasnim mikroorganizmima. Razvijale su i usavršavale širok kemijski arsenal sposoban donijeti malu prednost u toj utrci. To su najčešće eterična ulja. Ljudi su odavno shvatili da mirisi biljaka nisu zanimljivi samo zbog mirisa nego da su i ljekoviti. Aromatične biljke palile su se u nastojanju da se očisti prostor od “nečistih duhova”, odnosno klica, uzročnika bolesti. Neki snalažljivi lopovi u Francuskoj već su se u 16. stoljeću dosjetili i u ocat dodavali niz aromatičnih ljekovitih biljaka, medju kojima gorki pelin, kadulju, ružmarin, timijan i cimet. Njime su premazivali tijela žrtava kuge, a potom bi ih pljačkali, sigurni da se neće zaraziti. Taj slavni “ocat četiri lopova” (vinaigre des quatre voleurs) ustupio je danas mjesto etičnijim i suvremanijim načinima korištenja ljekovitih biljaka.

Ljekovito bilje, biljke koje sadrže farmakološki djelatne sastojke (alkaloide, glikozide, saponine, treslovine, eterična ulja, smole, sluzi i dr.) pa su prikladne za primjenu u medicini i za pripremu ljekovitih biljnih droga . Liječenje biljem (fitoterapija) ima višestoljetnu tradiciju, a početci uporabe bilja bili su instinktivni. Tražeći hranu, čovjek je nalazio i upoznavao različite biljke kojima je liječio bolesti, ublažavao bolove i druge tegobe te je tako kroz stoljeća stjecao praktična iskustva o ljekovitoj vrijednosti mnogih biljaka. Već su najstarije civilizacije, npr. Kinezi, Indijci, Asirci, Babilonci, Egipćani, Židovi, Grci, Rimljani i Arapi, poznavale ljekovite biljke, način njihova skupljanja i uporabe. O tome svjedoče mnogi stari zapisi i spomenici (kineski zapisi iz 5000. do 4000. pr. Kr., asirski i babilonski zapisi, Stari zavjet, egip. papirusi, djela grč. liječnika Hipokrata s podatcima o 300 ljekovitih biljaka, djela rimskih pisaca Dioskorida, Plinija, Galena). U skladu s duhom vremena u kojem su nastali, ti su zapisi protkani praznovjerjem i mistikom.

Početak ljekarničke djelatnosti, posebno vještine pripravljanja lijekova, zasniva se na ljekovitom bilju. Ljekarnici su u početku prikupljali samoniklo bilje, a zatim su ga, zbog potrebe ujednačivanja kakvoće i učinkovita ljekovitog djelovanja na ljudski organizam, i sami uzgajali u posebnim vrtovima, koji su bili sastavni dio ljekarni. Zahvaljujući iskustvu prenošenom s koljena na koljeno, ljekarnici su uočili da ljekovite tvari nisu ravnomjerno rasporedjene po biljnim organima. Katkada su nakupljene u cvjetovima ili u listovima, nekad u korijenu, kori ili drugim biljnim organima, što je bitno za daljnju preradbu u ljekoviti pripravak. Uočeno je da biljke iste vrste mogu sadržavati djelotvorne tvari u različitoj količini, kakvoći i kem. sastavu. Sastav i količina različitih supstanci u biljci ovise o tlu na kojem raste, godišnjem dobu branja, klimi pojedine godine, vremenu branja i daljnjem postupku obradbe. Neke su biljke npr. u svojoj pradomovini vrlo otrovne, dok prenesene i uzgajane u drugim podnebljima postaju gotovo neotrovne.