Aromaterapija je dio fitoterapije, discipline koja koristi biljke i razne biljne pripravke za očuvanje zdravlja, za prevenciju i liječenje bolesti. Specifičnost aromaterapije je u tome što u tu svrhu upotrebljava posebne ekstrakte iz biljaka koji se nazivaju eterična ulja (esencijalna ulja, aromatična ulja).

Botaničari eteričnim uljima nazivaju sadržaje posebnih žlijezda u biljkama. Aromaterapeuti pak taj naziv koriste za hlapivu mješavinu koja nastaje destilacijom vodenom parom ili hladnim tještenjem cijelih biljaka, biljnih dijelova ili smola. Eterična ulja ustvari nisu “ulja,” jer su to nemasne tekućine.

Često se eteričnim uljima nazivaju i ekstrakti dobiveni na druge načine, no upućeniji aromaterapeuti za takve proizvode koriste izraze: konkret, rezinoid , absolut, pomada.

Kako djeluje aromaterpija?

Aromaterapija uz pomoć eteričnih ulja djeluje na fizičko tijelo, emocije, um i dušu. Dakle, aromaterapeut promatra čovjeka kao cjelovito biće, a ne kao odvojene organe. U fizičkom smislu ulja djeluju na način da uklanjaju ili smanjuju bolove, razne upale i slično. U emotivnom smislu ulja djeluju na taj način da stimuliraju, relaksiraju i balansiraju emocije. U mentalnom smislu eterična ulja bistre misli, jačaju koncentraciju, poboljšavaju kvalitetu misli i pamćenje. U duhovnom smislu potiču intuitivnost, kreativnost i bude u čovjeku svijest o povezanosti svijeta. Jednom kada je uspostavljena ravnoteža u fizičkom tijelu i kada su emocije izbalansirane, automatski se djeluje i na kvalitetu misli i stanje duha. Umijeće aromaterapije sastoji se u pravilnom odabiru ulja, koja će najviše odgovarati i pomagati klijentu u njegovom iscjeljivanju i postizanju psiho-fizičke ravnoteže. Najviša dobrobit klijenta je cilj aromaterapije. Eterična ulja su medij kroz koje djeluje aromaterapeut. Svojom energijom djeluju na energetski sustav tijela, na način da podižu energiju tijela.

eterična ulja djelovanje i inhalacija

Povijest

Prošla vremena i stari Egipćani

Eterična ulja, koja su poznavale drevne civilizacije, u mnogome su se razlikovala od raznih veoma rafiniranih esencija, koje se izdvajaju suvremenim metodama destilacije. Stari Egipćani općenito se smatraju utemeljiteljima aromaterapije , iako, prema mišljenju mnogih arheologa, nisu mnogo znali o destilaciji. Većina njihovih ulja i masti za liječenje pripremala se tako da su aromatičnu biljku stavljali u biljno ulje ili masnoću životinjskog podrijetla, a zatim bi tu smjesu ostavljali nekoliko tjedana na suncu. Prema grčkom povjesničaru Dioskoridu, Egipćani su zaista naučili destilirati – iako je to bila primitivna verzija onog što će poslije značiti taj pojam.

Slikovni rezultat za stari egipčani o destilaciji

Druga egipatska metoda za dobivanje mirisnih ulja iz egzotičnog cvijeća bilo je cijedjenje. Znanstvena istraživanja pokazuju da zamisao starih civilizacija da eterični mirisi i parfemi podižu ljudski duh na drugu razinu svijesti nije primitivna ni praznovjerna, kao što se to nekad vjerovalo.

slika

Grci i Rimljani

Grci su, više od bilo kojeg drugog naroda, imali sklonost svoje glave ukrašavati mirisnim cvijećem – što je oblik psihoaromaterapije. Hipokrat je isticao pozitivno djelovanje svakodnevne aromatične kupke i masaže na produženje životnog vijeka. Parfemi i balzami za liječenje, tako popularni u Grčkoj, uskoro su postali popularni i u Rimu.

Plinije opisuje skupu mast pod nazivom susinum, koja je došla iz Atene. On navodi da je bila sastavljena od estrakata bijelog ljiljana, ruže, šafrana i mire.. Osim što je sadržavao kozmetičke vrijednosti, susinum se koristio i kao diuretik, te za ublažavanje vaginalnih upala.

Slikovni rezultat za grci i rimljani u psihoaromaterapiji

Istočne civilizacije

U staroj Kini, herbalna se medicina koristila zajedno s akupunkturom i masažom za liječenje mnogih bolesti. Kinezi su takodjer tragali za besmrtnošću pomoću alkemije. Zadatak alkemičara bio je medju ostalim vezan i za duhovne transformacije i za usavršavanje duše. Perzijski fizičar Avicena bio je priznat zbog usavršavanja destilacije u 11. stoljeću.Slijedeći preporuke Hipokrata, arapski fizičari koristili su moći aromatičnih ulja i cvijetnih vodica kako bi pročistili zrak i očuvali se od bolesti. Avicena je vjerovao da esencije biljaka jačaju tijelo i duh.

0

Rana Europa

Poznati «arapski parfemi» došli su u Europu s vitezovima, i to istodobno sa znanjima o destilaciji. Neka od bogatijih kućanstva ugradjivala su vlastitu destilacijsku opremu za dobivanje eteričnih ulja, koja su koristili i za lijek i kao parfem. Budući da aromatične biljke većinom imaju insekticidna i baktericidna svojstva, vjerovatno su imale značajnu ulogu u sprječavanju širenja zaraznih bolesti. Njihov je miris odbijao uši i buhe. Aromaterapija protiv kuge Bacil bubonske kuge te uloga buha i štakora u širenju bolesti otkriveni su tek u drugo dijelu 19 stoljeća. Prije toga bolest se pripisivala mnogim uzrocima: loši mirisi, smrtonosni povjetarac iz pakla – božanska kazna za ljudske grijehe. Vjerovalo se kako pošast napada tijelo preko pora kože ili udisanjem odvratnog smrada koji ju je pratio.

U drugom stoljeću Glane je zaključio kako kombinacija dvaju poremećaja izaziva zarazu kugom: to su kontaminirani zrak «izrazito različit od normale», te oslabljenost tijela pretjeranim uživanjem u erotskim zadovoljstvima, jelom, pasivnošću, pretjeranim radom ili emocionalnom neravnotežom. Tijekom svijetske povijesti, vatrama loženim aromatičnim drvom, istodobno s obilnom upotrebom eteričnih smola i parfema, nastojalo se zaustaviti žirenje infektivne bolesti. Budući da su se ugodne arome povezivale sa svime dobrim, činilo se logičnim boriti se protiv odbojnog smrada, kuge te mirisnim isparavanjima. Spominje se kako su oni koji su spravljali parfeme i bavili se njihovom trgovinom ostajali imuni na kugu.

U 17. stoljeću se jedan francuski liječnik štitio od kuge prekrivajući čitavo tijelo odjećom od meke marokanske kože, uključujući i grotesknu kljunastu masku. Od srednjek vijeka nadalje kupanje općenito se smatralo vrlo opasnim te je potaknuo zatvaranje brojnih kupališta u 16. stoljeću. Vruća je voda otvarala pore kože; vjerovalo se kako to olakšava prodor zaraženog zraka u organizam. Premda su ugodni mirisi donekle uspiješno štitili od bubonske kuge, bili su očito nemoćni da pomognu zaraženima. Koncem 17. stoljeća pojavili su se sintetski i kemijski lijekovi, koji su se počeli koristiti usporedno s korištenjem bilja i eteričnih ulja u medicini. Teške nuspojave tog liječenja uključivale su nevjerojatno obilnu proizvodnju sline (više litara dnevno), gubitak zubi, raspadanje čeljusti, drhtavicu i ponekad čak i potpunu oduzetost. Tijekom 19. stoljeća su ustanovljena načela koja vrijede i danas.

Kemičari su se usmjerili na uklanjanje takozvanih nečistoća iz biljaka kako bi izolirali njihova «aktivna načela». Herbalisti tvrde kako brojni elementi koje se nalazi u trgovinama djeluju u sprezi s aktivnim načelom, umanjujući kako mogućnost nuspojava.

Priroda biljnih esencija 

Eterična ulja su izrazito mirisni tekući sastojci aromatičnih biljaka, drveća i trava. Riječ ‘esencijalno‘ prijevod je engleske izvedenice iz riječi ‘quintessence‘, koju oxfordski riječnik englskog jezika definira kao «ekstrakt tvari koju sadrži njezinu osnovu u najkoncentriranijem obliku».

U drevnom filozofijskom i alkemičarskom nazivlju, kvintesencija je bila povezana s eterom, odnosno s petim elementom, te je smatrana duhovnim aspektom tvari. Esencijalna ulja se nazivaju «eteričnim», a taj germanizam primjereno opisuje njihovu onozemaljsku prirodu; ostavljena na otvorenome, ona nestaju bez traga, hlapeći u eter poput izmaglice.

Kao i u fitoterapiji, ljudsko shvaćanje djelovanja biljaka u početku nije bilo percipirano kroz kemiju, jer kemija i saznanje o postojanju atoma i molekula nije niti postojalo.

Ako bi neka biljka djelovala, povoljno ili otrovno, smatralo se da je za to odgovoran “duh” koji je skriven u biljci i koji se bori s duhom bolesti ili demonima. Pretpostavlja se da su eterična ulja od svojeg početka proizvodnje imala poseban status – neki “nevidljivi” sastojak koji se odjednom dobije iz biljke, sasvim drugačije strukture od svježe biljke. Izgledao je poput “duše” biljke, njene esencije, pa od tuda, vjerojatno, i naziv esencija (bit) neke biljke. Ovakvo razmišljanje pripada velikoj grupi teorija u evoluciji razumijevanja fitoterapije koje možemo nazivati šamanizmom, energetskom ili duhovnom karakteru djelovanja biljaka. Simbolika biljaka i njihova ekologija bitni su kriteriji u takvom drevnom pristupu. Nježne biljke mekanog mirisa simbolizirale bi nježnost i smirenje (lavanda, matičnjak). Malene, otporne biljke koje rastu u teškim uvjetima i čiji listovi imaju snažan i opor miris obično bi simbolizirale hrabrost i odvažnost (timijan, primorski vrisak, ružmarin).  U politeističkim kulturama, biljkama bi se pripisivali bogovi, polubogovi i duhovi – zaštitnici, u kršćanstvu sveci ili navodi iz biblije (nard, tamjan). Simbolika biljaka urezala je trajan trag u korištenje eteričnih ulja do današnjih dana. Sveta Hidegarda od Bingena daje biljkama karaktere hladnog, toplog i suhog, slično kao što takve karakteristike daje kineska i indijska tradicionalna herbalistika.

U XIX. stoljeću, u doba miješanja filozofija Istoka i Zapada, biljkama, a kasnije i eteričnim uljima pridruživala bi se yin ili yang karakteristike te karakteristike pet elemenata iz kineske medicine ili doše iz ajurvede, pa bi se koristila za tretiranje energetskih tokova, slično kao što čini i akupunktura i druge tehnike prenesena s istoka.

Razvojem kemije shvatilo se pravilo koje vrijedi do današnjih dana: različite molekule dovode do različitih bioloških učinaka na čovjeka. Ne treba naglašavati kako je moderna znanost diskreditirala tradicionalno shvaćanje kao nazadno, neprecizno ili anakrono.

Gdje se nalaze eterična ulja?

Eterična se ulja mogu nalaziti u različitim dijelovima biljke: u laticama (ruža), lišću (eukaliptus), korijenju (vetiver), u kori (cimet), neživom dijelu srčike (sandal), citrusnoj kori (limun), sjemenkama (kim), u lukovici (češnjak), u smoli (boswellia) itd., a možemo ih pronaći u više različitih dijelova biljke. Lavanda, npr., sadrži ulje u cvijetu i listu, dok narančino drvo proizvodi tri različite mirisne esencije s različitim medicinskim osobinama: bogati gorko – slatki neroli (cvijet), sličan no manje rafiniran miris petitgrain(lišće), te vedar miris naranče (kora ploda). Eterična ulja nisu nužna za život biljke kao cjeline, barem ne u značenju na koje asocira riječ «esencijalan». Eterična se ulja akomuliraju u specijaliziranim tkivima biljke koja sadrže uljne žljezde. Što je više uljnih žljezda u biljci, to je ulje jeftinije i obratno. Eterična su ulja visoko koncentrirane supstance, te se rijetko koriste u izvornom, nerazrjedjenom obliku, premda se određene esencije, poput lavande i čajevca, ponekad koriste nerazrjedjene kao antiseptici. U aromaterapijskoj masaži ona se razrijede «nosivim» uljem, bademovim ili maslinovim. Osim što su topiva u običnom biljnom ulju, eterična su ulja topljiva i u alkoholu, žumanjku i u vosku (npr. otopljeni pčelinji vosak ili jojoba). Medjutim, samo su djelomično topljiva u vodi i tek u ponešto većoj mjeri u octu.

Boja i konzistencija

Eterična ulja iznimno brzo hlape, što znaći da isparavaju na zraku, te ne ostavljaju trajan trag na papiru. Premda su brojne esencije praktički bezbojne (paprena metvica), žućkaste (lavanda), zelenkaste (bergamot), jantarne (pačuli) ili tamnosmedje (vetiver), neke su obdarene karakterističnom nijansom. Konzistencija brojnih esencija, npr. lavande, paprene metvice ili ružmarina, slična je vodi ili alkoholu. Druge su esencije, npr. mira i vetiver, ljepljive i guste ili viskozne, dok je ružina polukruta na sobnoj temperaturi, no pri najmanjem zagrijavanju postaje tekuća.

Aromaterapija i korištenje eteričnih ulja je zaista jedan fascinantan svijet… zamislite samo kako nam eterična ulja i intenzivan miris biljke, cvjetova i plodova mogu pomoći i fizički i duhovno. Na kraju to nije ni čudno s obzirom na to da smo podareni s pet osjetila od kojih je osjet njuha bez sumnje jedan od najsofisticiranijih. Samo miris božićnih kolača i cimeta može vas brzo vratiti u djetinjstvo i podsjetiti kako je njihov slatki miris ispunjavao kuću dok ih je vaša majka pripremala.

Eterična ulja su iznimno cijenjene prirodne tvari, dobivene ekstrakcijom iz takozvanog aromatičnog bilja i poznata su još od davnina. Koristila su se u raznim religioznim obredima, u pripremi parfema, pomada i balzama, u različitim kozmetičkim pripravcima, za aromatizirati hranu i piće te kao prvi lijekovi. Tijekom godina i promjenom stila života ljudi su sve više napustili upotrebu ljekovitog bilja i zaboravili blagodati eteričnih ulja. Ponovno rodjenje interesa za njih se zbilo tek u 19-om stoljeću kad je francuski kemičar nakon ozljede u laboratoriju opečenu ruku uronio u čašu s eteričnim uljem lavande i izliječio je.On je začetnik moderne aromaterapije.

Danas je aromaterapija jedan dio fitoterapije koji liječi bolesti i čuva zdravlje i opće blagostanje organizma i duha koristeći eterična ulja. U raznim državama je prepoznat njihov potencijal te se stoga koriste u dućanima gdje opuštaju ljude te ih indirektno potiču na kupovinu i u poslovnim zgradama gdje svakodnevan posao i životni ritam donosi veliki stres.
Isto tako postoje automobili koji registriraju broj treptaja oka za vrijeme vožnje i kad je vozač umoran broj treptaja se smanji; tada se ispuštaju eterična ulja koja stimuliraju vozača i potiču mu budnost. Svakako jedna od potencijalnih budućih upotreba eteričnih ulja, koja je već u upotrebi u nekim državama, je aromatogram.
On je ekvivalent antibiogramu gdje se ispituje osjetljivost bakterija na antibiotike, samo u ovom slučaju se ispituje njihova osjetljivost na eterična ulja. Eterična ulja imaju vrlo izraženo antiseptičko i baktericidno djelovanje te su prikladni kao zamjena za antibiotike s obzirom na to da je sve više bakterija otporno na različite antibiotike i kemoterapeutike.

Uloga eteričnih ulja u biljci

Eterična ulja u biljci imaju različite uloge. Privlače kukce oprašivače i olakšavaju tako razmnožavanje biljke. Jedna uloga im je posebno interesantna i to je upravo očuvanje jedinke putem antagonizma s ostalim biljkama. Nakon kiše eterična ulja padaju na tlo i prodiru u njega te tako sprječavaju rast i razvoj drugih biljaka čuvajući vlastitu vrstu. Ona daju neugodan okus biljci i sprječavaju da ih biljožderi pojedu. Zahvaljujući njima biljka se efikasno brani i od parazita te raznih mikroorganizama i infekcija te pomažu bržem zacjeljivanju oštećenih biljnih tkiva.

Dobivanje eteričnih ulja

Izolirati, uhvatiti i sačuvati tu mirisnu komponentu jedne biljke je umjetnost kojom je čovjek još od davnina pokušavao ovladati. Spremnici eteričnog ulja se mogu nalaziti unutar ili na površini biljnog organa. Stoga tehnika ekstrakcije varira ovisno o dijelu biljke iz kojeg se dobiva i pravilna procedura je od iznimne važnosti da bi mogla garantirati maksimalnu kvalitetu.
Za dobivanje eteričnih ulja iz kore plodova (prvenstveno agruma) često se koristi mehanička ekstrakcija putem tiještenja. Iz otpornijih dijelova biljke (drvo, kora, listovi i ostali dijelovi biljke koji podnose povišene temperature) jedna od najkorištenijih metoda ekstrakcije je destilacija. To je najstarija tehnika gdje je biljni materijal uronjen u vrelu vodu ili u kontaktu s vodenom parom koja pri visokim temperaturama nosi sa sobom i eterična ulja. Ona se kasnije odvajaju od vodene komponente. Vrlo nježni dijelovi biljke poput latica mogu se položiti na hladnu ili toplu mast. Na taj se način koristi kapacitet masti da adsorbira i zadrži mirise te se taj postupak ponavlja više puta do zasićenja masne podloge eteričnim uljima. Taj način ekstrakcije se naziva efleurage i eterično ulje se iz zasićene masne podloge potom i odvaja. Ekstrakcija sa superkritičnim fluidima je jedna blaga i brza tehnika ekstrakcije gdje nema utjecaja topline i tako se dobivaju takozvani CO2-apsoluti koji su jako skupi i jedino se primjenjuju u aromaterapiji.
Naime radi se o u potpunosti prirodnim spojevima, bez kemijskih ili toksičnih komponenata, dobivenim ekstrakcijom biljnih organa na iznad opisane načine. Uljne su tekućine, različite gustoće i lako hlapljive, jakog intenzivnog mirisa poput biljke od koje dolaze; lako se miješaju s uljima i alkoholom, ne miješaju se s vodom. Količina eteričnog ulja unutar neke biljke ovisi o vrsti biljke, klimi u kojoj je rasla i tipu tla. Iako se zovu „ulja“, njihova molekularna struktura i konzistencija je vrlo različita od biljnih ulja na koja smo se navikli. Ona su iznimno kompleksne tvari koje imaju po čak i nekoliko stotina sastavnica i predstavljaju kraljevski dio biljke u obliku malenih kapljica u laticama cvjetova, u kori plodova i stabala, u korijenju i listovima aromatičnog bilja.

Upotreba eteričnih ulja

Eterična ulja se mogu koristiti za inhalaciju i vanjsku primjenu te čak za oralnu upotrebu. Postoje razna ulja i ima ih za sve ukuse i potrebe: protiv bolova, antibakterijska, za smirenje, za podizanje energije, koji pomažu respiratornom traktu, probavnom traktu, protuupalni, za ponovno postizanje ravnoteže, za zarastanje rana, protiv glavobolje… Od davnina su poznata po utjecaju koji imaju na razne dijelove našeg tijela i njihovim brojnim pogodnostima.
Odlično djeluju na probavni sistem olakšavajući njegove brojne tegobe počevši od stimulacije proizvodnje sline, stimulacije aktivnosti gušterače i jetre do njihovog djelovanja kao antacidi i smanjivanju kiseline u želucu.
Mogu stimulirati srčani mišić djelujući na njegovu muskulaturu i smanjiti povišen krvni tlak.
Možda je sustav na koji su najdjelotvorniji upravo živčani sustav. Neka eterična ulja poput origana stimuliraju parasimpatikus dok druga poput timijana ga blokiraju; neka poput lavande stimuliraju simpatikus dok druga poput bosiljka ga inhibiraju. Ustvari neka eterična ulja mogu djelovati stimulirajuće na živčani sustav dok druga mogu imati upravo suprotno smirujuće djelovanje. Zahvaljujući aromi koju otpuštaju uspijevaju stimulirati živčane završetke u nosu i aktivirati olfaktivne centre unutar mozga, uvjetujući tako raspoloženje i čineći od njih efikasne anksiolitike i antidepresive olfaktivnim putem.
Dakle, djeluju na psihu utječući na intelektualnu izvedbu, pamćenje i opuštanje i pospješuju san. Njihovo djelovanje, zahvaljujući kemijskim sastavnicama, mirisu i okusu, uključuje razne sustave. Kad pomirišemo jednu biljku, aromatične molekule stižu do nosne sluznice, unutar nosne šupljine, gdje olfaktivne stanice mijenjaju miris; kemijski podražaj pretvaraju u električni impuls. Taj impuls zatim putuje do mozga direktno u moždanu koru i upravo to objašnjava kako jedan miris može trenutno probuditi iznimno živa sjećanja već proživljenih iskustava, više ili manje lijepih emocija, čak vrlo dalekih.
U tom slučaju, više od običnog sjećanja, radi se o tome da se skoro ponovo proživljava prošlo iskustvo, koje se pojavljuje silovito. Miris pokreće sjećanje na puno intenzivniji način od onog pokrenutog zahvaljujući slici ili zvuku. Radi toga u aromaterapiji se primjenjuju eterična ulja za postizanje ponovnog uspostavljanja psihičke i emotivne ravnoteže.
Mogu djelovati i na endokrini sustav i regulirati metaboličku aktivnost te stimulirati ili inhibirati rad nekih endokrinih žlijezda. Neke biljke poput ružmarina, timijana i bosiljka mogu stimulirati rad nadbubrežnih žlijezda ili druge poput mente aktivirati hormone hipofize.
Odredjena ulja (lavanda i bor) stimuliraju organizam da se brani od bakterijske agresije.
Posebno lako prolaze kroz pluća i djeluju antiseptično (menta i eukaliptus) i ekspektorantno(kamfor,mažuran, origano) i olakšavaju disanje. Jednom kad se udahnu stižu do pluća i ulaze u kapilare ispod površine pluća te se šire u veće krvne žile koje ih raspodjeljuju po cijelom organizmu. Eterična ulja anisa i breze imaju blago diuretični i antiseptički učinak.

Kako se koriste eterična ulja?

Mogu se raspršiti uz pomoć raznih alata kao što su difuzori ili aromalampice, staviti na radijatore za aromatizirati kuću ili u sprejeve s vodom za sobu i peglanje, par kapi na malo pamuka i unutar jastučnice i ostaviti da se tako aroma proširi u sobi. Najprimjenjeniji način njihove upotrebe je inhalacija. Koristi se topla voda u koju se ukapa par kapi ulja da se razrijedi i potom se inhalira. To je najbolji način za smiriti kašalj i liječiti razne respiratorne infekcije.

Eterična ulja - Učilište Profokus

Eterična ulja se koriste na različite načine: inhalacijski, dermalno, oralno, vaginalno i rektalno… Koriste se u kupkama, kozmetici, kuhanju…

Kod nas je do prije desetak godina, zbog prevladavajuće engleske verzije aromaterapije, bila najzastupljenija metoda dermalne primjene putem aromamasaže, te putem aroma lampica, a na sam spomen ostalih načina primjene dizala se buka i radila hajka kao nekoć na vještice.

Nakon nekoliko godina prisustva znanstveno utemeljene aromaterapije, gdje smo se upoznali s inhalacijama, difuzerima, aroma-kozmetikom te oralnom, vaginalnom i rektalnom primjenom (ova tri načina smo ostavljali stručnjacima), opet se dogadja banalizacija i degradacija aromaterapije.

Eterična ulja - Učilište Profokus

Afinitet molekula eteričnih ulja s tkivima ljudskog tijela čini da lako prodiru kroz kožu, brzo se apsorbiraju i ulaze u cirkulaciju putem krvi ili limfe. Zbog toga mogu biti odlični saveznici naše kože i zamjenici raznih kemijskih proizvoda kako za opuštanje tako i za razne lokalne kožne probleme poput akni i herpesa. Mogu se koristiti putem masaža s eteričnim uljima razrijeđeni u drugom baznom ulju, krema, masti, losiona, šampona, dezodoransa ili jednostavnije u toplim aromatičnim kupkama, kupkama za noge ili saunama koristeći jedno ili više eteričnih ulja.
Na kraju neka eterična ulja mogu biti uzeta oralnim putem. Iako je svako eterično ulje opremljeno s vlastitom specifičnom aktivnosti (rubefacijens, za opuštanje, probavni sustav, pročišćavanje…), sva eterična ulja iako u različitim omjerima imaju antiseptička i antibiotska svojstva te su u mogućnosti podržati našu imunu obranu. Oralna upotreba je jedna metoda gdje je potreban poseban oprez i takva primjena je uvijek moguća uz savjet i nadgledanje od strane stručnjaka.

Dobivanje eteričnih ulja

Za dobivanje eteričnih ulje upotrebljavaju se različiti dijelovi biljke:

cijela biljka u cvatu: metvice, bosiljak, mažuran, geranij

cvjetni vršci: lavanda, ružmarin, kadulja, kamilica, timijan, smilje

cvijetovi: ylang-ylang, neroli, jasmin

-latice: ruža -plodovi: borovica, klinčićevac

-usplodje: citrusi -sjeme: anis, komorač, sjeme mrkve, korijandar, muškatni oraščić, paprovac

-trava: limunska trava, palmarosa, citronela

-listovi: čajevac, petitgrejn, eukaliptusi, lovor, matičnjak (melisa), kajeput, ravensara, mirta, zimzelen, pačuli, limunovac (verbena), niauli, cimetovac list

-iglice crnogorica: smreke, jele, borovi, čempres

-kora: cimetovac kora, kamfor

-drveni dijelovi: cedrovi, sandal, ružino drvo

-smolasti produkti: tamjani, mira

-korijen ili podanak: đumbir, vetiver, valerijana.

Ponekad se iz iste vrste biljke mogu dobiti različita eterična ulja, ovisno o dijelu biljke koji se podvrgava destilaciji ili o načinu dobivanja ulja. Tako vrsta Citrus aurantium var. amara daje tri različita ulja: ulje gorke naranče dobiveno hladnim tiještenjem usplodja, petitgrain destiliran iz listova, i skupocjeni neroli dobiven iz cvjetova. Petitgrain se može dobiti i iz listova drugih vrsta citrusa. Limun, limeta i bergamot iz usplodja pak daju eterična ulja hladnim tiještenjem, ali i destilacijom vodenom parom.

Metode proizvodnje esencijalnih ulja:

– Pritiskanje (Pressing) Često se koristi za citruse koji sadrže veću količinu sub epidermalnih esencijalnih ulja. To jednostavan i jeftin postupak, no ulja dobivena ovim postupkom moraju se preraditi s ciljem uklanjanja nečistoća, vode i emulgirajućih komponenata.

– Ekstrakcija Ekstrakcija sa organiskim otapalima daje nisku selektivnost prema komponentama esencijalnih ulja i kao rezultat obično daje tamno obojene ekstrakte koji se moraju podvrći daljnjoj obradi.

– Destilacija vrućom parom Temelji se na tlaku pare koji djeluje na dvije tekućine koje se medjusobno ne mješaju, voda i esencijalno ulje. Ako ukupni tlak koji se sastoji od parcijalnih tlakova vode i esencijalnog ulja dosegne atmosferski tlak pri temperaturi nešto nižoj od 100 stupnjeva, mješavina počinje kipjeti s time da para postaje nosač za esencijalno ulje.

– CO2 Ekstrakcija Superkritična fluidna ekstrakcija danas je već industrijski priznata metoda i oprema je ključna razlika izmedju proizvodjača. Metoda se temelji na gustom CO2 koji ima lipofilna otapajuća svojstva.

Dobivanje eteričnih ulja

Eterična ulja dobivaju se na dva načina: 1. destilacijom vodenom parom 2. tiještenjem

Destilacija vodenom parom

Temperatura vrelišta eteričnih ulja je visoka i redovito prelazi 100 °C. Ta činjenica izgleda netočna, jer eterična ulja vrlo lako hlape. Tako su i dobila naziv eterična, jer podsjećaju na eter koji lako hlapi. No, eter vrije na daleko nižoj temperaturi. Samim grijanjem biljaka ne bismo mogli dobiti eterično ulje. Upravo nas je destilacija vodenom parom obogatila za dragocjene mirisne i ljekovite ekstrakte. Ona počiva na poznatom principu kako vodena para može «natjerati» molekule visokog vrelišta u paru i na nižim temperaturama, ali pod uvjetom da se te molekule vrlo slabo tope u vodi. Upravo je to slučaj s eteričnim uljima. Shema destilacije vrlo je jednostavna.

Treba nam:

* dio s vodom u kojoj će se voda grijati dok se ne oslobodi para

* dio s biljnim materijalom kroz koji će prolaziti para

* dio u kojem će se vodena para i eterično ulje hladiti i prelaziti nazad u tekući oblik. Osim eteričnog ulja, nastaje i vodeni sloj zasićen eteričnim uljem, odnosno hidrolat ili cvjetna vodica.

Postoje razne tehnološke izvedbe, no sve počivaju na tri glavna tipa:

* vodena destilacija je ona u kojoj se biljni materijal doslovno kuha u vodi, a para zajedno s uljem izlazi iz te mase. Ovaj tip, vrlo star, danas se rijetko koristi, jer se kuhanjem u vodi mogu uništiti vrijedni sastojci eteričnog ulja.

* vodeno-parna destilacija je bolja i često korištena, u kojoj se iznad sloja vode koja ključa nalazi mrežica s biljnim materijalom. U ovom slučaju voda ne dotiče biljni materijal, nego samo vodena para prolazi kroz njega.

* parna destilacija je ona u kojoj se para stvara u zasebnom kotlu i potom odlazi u spremnik s biljnim materijalom. Ovo je uglavnom najbolji način destilacije.

Destilacija je i znanost i umjetnost. Treba paziti na temperaturu vodene pare, vrijeme trajanja destilacije, tlak, izvedbu i oblik kotlova, materijal (inox, bakar), ali i pripremu biljnog materijala. Katkad biljke trebaju ići bez obrade, poput cvijeta lavande koja ima žlijezde na površini pa se eterična ulja lako oslobadjaju iz njih, a katkad se biljni materijal mora samljeti kako bi vodena para efikasnija prodrla do žlijezda s eteričnim uljem. Neke se biljke striktno destiliraju svježe, baš kao što je slučaj s lavandom, a neke mogu i u suhom ili polusuhom obliku. slika Postoji i destilacija sniženim pritiskom, nov način dobivanja komercijalnih ulja. Spuštanjem pritiska pada i vrelište vode, pa dovoljnim spuštanjem tlaka možete «natjerati» vodu da vrije i na sobnoj temperaturi. Puštanjem takve hladne pare pod niskim tlakom i kondenzacijom na vrlo niskim temperaturama dobiva se eterično ulje i hidrolat s lijepo očuvanim osjetljivim mirisnim spojevima.

Tještenje

Za razliku od destilacije, vrlo malo se priča i o kvaliteti tiještenja. Tiještenjem se dobivaju eterična ulja iz usplodja (kore ploda) citrusa. Medjutim, to nije tek obično «prešanje» plodova u kojem se kasnije odjeljuje eterično ulje. Postoji tri glavna načina proizvodnje:

1. Tradicionalni način danas je potpuno nestao, jer je iznimno težak i zahtjeva puno ručnog rada. Razvio se na jugu Italije i Francuske. Citrusi su se ubirali, potom se posebnim nožem u obliku žlice odvajala pulpa (iz koje se- -proizvodio sok) od usplodja. Usplodje se potom kratko sušilo, katkad neutraliziralo vapnom, podvrgavalo pritisku u posebnim mašinama obloženim morskom spužvom. Spužva bi upijala eterično ulje i ostatke vode i soka, te se cijeđenjem i odijeljivanjem dobivalo eterično ulje. Ovaj način proizvodnje daje ulje kraljevske kvalitete, ali ga nećete naći na tržištu.

2. Postupci uz prethodno odvajanje pulpe od kore ploda strojnim putem zamijenili su prethodni način. Ovo je dobar način proizvodnje i znalci koriste upravo takav tip, jer dolazi do minimalnog kontakta ulja citrusa s vodom koja transformira ljekovite spojeve.

3. Postupci odvajanja ulja od soka ne uključuju odvajanje pulpe. Korištenjem većih količina vode ulje polako gubi kvalitetu, pa na taj način se dobivaju eterična ulja za prehrambenu industriju. Ovakav tip se ne preferira u aromaterapiji.

Tiještenjem se dobivaju eterična ulja iz usplodja citrusa. Svatko tko guli plod limuna i naranče, svjestan je da se ulje oslobadja u sitnim kapljicama zbog fizičkog razdvajanja usplodja. Plodovi citrusa sadrže znatne količine eteričnog ulja vrlo ugodnog mirisa, no bio je veliki izazov izmisliti tehniku kojom bi se skupile suvisle količine. Na jugu Italije, vjerojatno u XVIII. stoljeću, razvijen je prvi način dobivanja nazvan sfumatura. Zanimljivo, eterična ulja citrusa dugo vremena su se dobivala destilacijom i prvi puta ih opisuje Conrad Gesner.

Tehnika sfumatura navodi se u djelu Domenica Sestinia 1776. godine. 1954. godine Culterera u časopisu Industria Conserve objavljuje članak Breve e patetica storia del commercio delle essenze agrumarie, u kojem opisuje proces sfumature. Govoreći nostalgičnim prizvukom o usporedbi kvalitete današnjih industrijski proizvedenih ulja citrusa u odnosu na ona dobivena sfumatura tehnikom, kaže da smo se spustili “s uzvišenog na jednostavno dobro”. Vodeći autori na ovom području slažu se kako današnja eterična ulja citrusa nisu toliko dobra u olfaktornom smislu kao nekadašnja. U knjizi Citrus (2002, Taylor and Francis Group) autori Angeli Di Giacomo i Giovanni Di Giacommo opisuju postupak sfumature:

  • Citrusi se režu na pola i potom se posebnim nožem u obliku žlice nazvanim rastrello vadi i odvaja pulpa koja se kasnije koristi za druge namjene.
  • Odvojeno usplodje ploda neutralizira se pranjem u zasićenoj otopini kalcijevog hidroksida (pH=12,3).
  • Neutralizirana usplodja se potom suše 3-4 sata ako je vrijeme bilo toplo, ili čak do 24 sata ako je vrijeme bilo hladno. Ovim procesom usplodje postaje tvrdo (krto), što će omogućiti lakše pucanje žlijezda.
  • Osušeno usplodje se kružnim pokretima pritišće uz posebne terakota posude nazvane concolina koje su obložene prirodnom morskom spužvom. Dolazi do pucanja žlijezda, a spužve upijaju eterično ulje i prenose ga u terakota posudu.
  • Ulje se prelije u veću posudu, a spužve se cijede.
  • Ostavi se da se ulje odvoji od tragova vode i detritusa usplodja te oprazno dekantira (odvaja).

Ova potpuno manualna tehnika vremenom je zamijenjena rukom upravljanim uredjajima nazvanim sfumatrici čija je prva preteča nastala tek 1909. godine. Uloga sfumatrici uredjaja mehaničko stiskanje (umjesto ručnog) očišćenih i neutraliziranih usplodja. Jedina je razlika bila što se umjesto u spužve, sok ispirao snažnim tankim mlazevima vode i skupljao.

Kakve god bile varijacije sfumature, ona je zahtijevala iznimno puno manualnog rada i vremena i, logično, vremenom su ga zamijenili drugi industrijski procesi. Kao što je već rečeno, s jednom posljedicom – više nemamo ulja kraljevske kvalitete, nego samo kvalitetna.

Moderna tehnologija

Sfumatura, općenito, pripada načinu ekstrakcije tiještenja nakon odvajanja pulpe. U unaprijedjenom postupku sfumature, nazvanom birillatura/sfumatura, postupak sfumatura unaprijedjen je do potpune automatizacije. Uredjaj prenosi cijeli plod, koji se automatski reže na pola, okreće, te uz pomoć rotirajućih rozeta (birilli) cijedi sok iz pulpe. Potom se analogno postupku sfumatrici, mehaničkim pritiskom tiješti eterično ulje iz pulpe. Nastala smjesa eteričnog ulja i vode odvaja se pomoću centrifugiranja. Premda je ovaj postupak bio dugo u upotrebi, vremenom su ga zamijenili napredniji postupci.

Albedo se uklanja, a flavedo se dalje procesira tiještenjem i ispiranjem vodom, te se u zasebnom dijelu opet odvaja eterično ulje od vode. Vremenom se i ovaj uredjaj zamijenio naprednijim uredjajem nazvanim Brown oil extractor. U toj tehnologiji, intaktni plodovi buše se s preko 3 milijuna tankih iglica koje osciliraju u dužini te se iz žlijezda oslobadja eterično ulje. Posebna pozornost usmjerena je da se izbjegne dublje bušenje usplodja i oslobadjanja soka pulpe. Sam proces bušenja odvija se u tankom sloju vode pa ne dolazi do gubitka eteričnog ulja u atmosferu. Nastaje vrlo čista smjesa vode i eteričnog ulja koje se odvaja prvim centrifugiranjem. Čisto ulje se odvaja, a vodeni sloj vraća se u proces prvog centrifugiranja da se smanji gubitak eteričnog ulja. Potom se ulje prenosi u drugu centrifugu i nastaje čisto eterično ulje (tzv. polished oil). Brown oil extractor pripada skupini metoda paralelnog odvajanja soka od pulpe. U press metodi ekstrakcije usplodje bez pulpe pritišće se uz pomoć dva rotora koji se okreću u suprotnim pravcima. U sat vremena se tako može obraditi 1,8 tona pulpe, što daje veće prinose od istovremene obrade veće količine pulpe. Postupak prešanja odvija se u dva koraka. U prvom koraku, u kojem se primjenjuje slabiji pritisak, dobiva se pravo tiješteno ulje citrusa. U drugom koraku pritisak se povećava i dobiva se gusti proizvod, smjesa eteričnog ulja i vode, koje se kasnije destilira i dobiva se destilirano ulje slabije kvalitete koje se koristi kao aromatizator. Ovisno o izvedbi, u prvom koraku se može ali i ne mora koristiti voda za ispiranje. Ulje iz prvog koraka se centrifugiranjem čisti i odvaja.

Plod se pritiskom savija, što uzrokuje pucanje žlijezda. Vodom se ispire nastalo eterično ulje, jer bez tog koraka usplodje bi aposrbiralo eterično ulje. Sam plod se dalje procesira za proizvodnju soka. Količina vode koja se koristi vrlo je bitan parametar: mora je biti dovoljno da ispiranje ima dobar prinos, a ne smije je biti previše jer bi inače došlo do gubitka ulja u vodi. Nastala emulzija vode i ulja mora sadržavati 0,9-1,1% eteričnog ulja, u tehnološkoj praksi je potrebno 28-45 mL vode/minuti/ekstraktoru. Kvaliteta vode i njena temperatura su također kritični u procesu – obično mora biti demineralizirana i filtrirana te njena temperatura mora biti oko 15 °C.

Polycitrus extractor takodjer pripada skupini uredjaja tiještenja eteričnog ulja iz cijelog ploda. Cijeli plod se provodi kroz cilindre koji stružu usplodje. Nastalo eterično ulje se ispire vodom, filtrira kako bi se odvojile čestice pulpe, filtrirana smjesa eteričnog ulja se vodi u centrifugu gdje se ulje i voda odvajaju.

Jedno od temeljnih pitanja je: koji način proizvodnje daje najkvalitetnija ulja?

U idealnom slučaju, eterično ulje bi se trebalo dobivati bez upotrebe vode za ispiranje, no danas zbog potrebe za procesiranjem velikih količina plodova obično se koriste uredjaji koji koriste vodu. Razlog leži u otapanju oksidiranih ugljikovodika, prije svega aldehida, u vodi, ali i posljedična hidroliza (razgradnja) estera iz eteričnih ulja u vodi. Velika količina vode omogućuje i oksidaciju liomenena u α-terpineol. Svi ovi procesi mijenjaju “buket” mirisa i umanjuju olfaktornu vrijednost ulja. Zbog toga se smatra da sfumatura način proizvodnje daje ulja najviše kvalitete, premda se danas vrlo rijetko koristi. Ako se koristi voda, treba paziti da se koristi najmanja moguća količina vode. Kesterson i Durff još 1948. godine objavljuju kako smanjenje omjera vode/eteričnog ulja na 100:1, povećava količinu aldehida u eteričnom ulju i povećava olfaktornu kvalitetu ulja.

Ekstrakcije mirisnih komponenata 

Ekstrakcija biljnim uljima i životinjskim mastima

Najstariji način, enfleurage, zahtijevao je veliki trud i vrijeme. Cvjetovi ili biljke su se stavljali na ploče namazane neutralnom svinjskom masti (masti bez mirisa koja nije pregorena). Kada bi se iz biljke izvukle mirisne tvari, pomaknule su se i dodavale nove sve dok se mast ne bi zasitila mirisima. Tako su nastale – pomade”.  Zasićena svinjska mast koristila se za kozmetiku, a poneka se i miješala alkoholom etanolom. Etanol bi izvukao iz masti u sebe sve mirisne tvari. Takav alkohol se koristio u parfemima i toaletnim vodama. Ako bi se blago grijao da otpari, ostala bi koncentrirana mirisna tvar koja se naziva absolut”.

Ekstrakcija organskim otapalima

Neke biljke (jasmin, lotus i slične) sadrže spojeve koji bi se raspali djelovanjem vruće pare. Stoga se za njih koriste organska otapala, nekoć benzen, a danas najčešće n-heksan. Ekstrakcijom nastaju konkreti” (ako se radi o biljnom materijalu) ili rezinoidi” (ako je riječ o mirisnim gumama i smolama). Kao i kod pomada, heksan zasićen mirisima (ali i drugim tvarima poput voska) miješa se s etanolom. Etanol u sebe izvuče mirisne molekule, a kada etanol otpari, ostaje gusta mirisna masa koja se takodjer naziva apsolut.

Ekstrakcija je izdvajanje tvari iz homogenih smjesa na osnovi njene različite topljivosti u različitim otapalima koja se medjusobno ne miješaju. Kada se otopina neke tvari dovede u kontakt s drugim otapalom otopljena tvar će se zbog različite topljivosti raspodijeliti izmedju njih. Ekstrakcija je učinkovita i brza metoda razdvajanja i koncentriranja tvari. Ekstrakciju je bolje izvesti više puta s manjom količinom otapala.

Soxhletov ekstraktor je laboratorijska naprava za ekstrakciju tvari koje imaju nisku topljivost u pogodnom otapalu. Ime je dobila po svom izumitelju, njemačkom kemičaru Franzu von Soxhletu (1848.-1926.) koji je 1879. prvi opisao poluautomatsku metodu ekstrakcije lipida iz hrane. U Soxhletovom ekstraktoru pare otapalo se kondenziraju u komoru s uzorkom i pomoću sifona prelijevaju nazad u tikvicu. Pri svakom ciklusu otopi se dio željene komponente koja se koncentrira u tikvici. Isparavanjem otapala pod vakuumom dobije se čista tvar.

Ekstrakcija ugljičnim dioksidom (CO2 absoluti)

U traženju jednostavnijih procesa u kojem se ne bi koristilo štetno otapalo i zagadjivalo okoliš, pronadjen je način ekstrakcije superkritičnim plinovima. Plin se, poput ugljičnog dioksida, na niskoj temperaturi i visokim tlakom pretvara u tekućinu. U tu tekućinu se dodaje biljni materijal. Tekući ugljični dioksid otopi mirisne i ljekovite tvari, a kada se ta tekućina vrati na sobnu temperaturi i normalan tlak, sav ugljični dioksid otpari i ostane gust talog pun ljekovitih molekula. Ovim načinom nastaju vrlo vrijedni ekstrakti koji se koriste u kozmetici. Oni mogu biti mirisni (CO2 absoluti irisa, hrastovog lišaja, lotusa, tamjana...), ali mogu biti i mirisno-ljekoviti, jer u sebi sadrže spojeve kojih nema u eteričnim uljima. To su CO2 absoluti nevena, arnike, ružmarina, islandskog lišaja, mrkve, njemačke kamilice i drugi. Ostali načini dobivanja Konkreti nastaju ekstrakcijom mirisnih komponenti iz svježih ili sušenih biljaka pomoću nekog organskog otapala. Ukoliko se ekstrakcija radi iz biljnih smola tada se tako dobiveni produkt ekstrakcije naziva rezinoid. Ako se konkret ili rezinoid podvrgnu daljnjoj ekstrakciji alkoholom etanolom, dobiva se tzv. absolut. Jasmin je primjer biljke iz koje se na ovaj način dobije skupocjeni absolut jasmina (to nije eterično ulje!). Problem je što u absolutima uvijek zaostane neka mala količina organskih otapala ili alkohola pa se ne mogu upotrebljavati u aromaterapijske svrhe. Ekstrakcija se može izvesti i pomoću plina CO2 koji se lako ukloni, pa se takvi produkti mogu sigurnije koristiti u aromaterapijske svrhe. Pomade su produkti drevnog postupka znanog kao “enfleurage” koji se danas rijetko koristi.

Na tanak sloj bezmirisne masti stavljaju se cvjetovi jasmina ili drugog mirisnog bilja. Niže se sloj za slojem pa se mast s vremenom zasiti hlapivim mirisnim komponentama iz cvjetova. Na koncu se pomad podvrgne ekstrakciji alkoholom kako bi se dobio čisti absolut ili parfem.

Slikovni rezultat za pomade-ekstrakcija alkoholom

KEMOTIPOVI

Neke vrste postojane su kao stijena, lavanda po cijelom svijetu stvara relativno definiranu smjesu molekula bez velikih odstupanja. Mnoge vrste ovisno o staništu mijenjaju kemijski sastav. Ružmarin iz Afrike, Španjolske i Dalmacije nije isti. Razlikuje se čak i od otoka do otoka. Logično, ako je drukčijeg sastava drukčijeg je i djelovanja. Pojam kemotipa je vrlo bitan ne samo u aromaterapiji, već i u fitoterapiji. U širem smislu kemotip označava različitost kemijskog sastava biljaka iste vrste u izdvojenim zajednicama, a koji ne možemo objasniti pripadnošću drukčijim podvrstama, varijetetima i formama. Najpoznatiji primjeri su ružmarin i timijan.

Kemotip je izvorno originalno ime koje odredjuje eterično ulje sa kemijske, botaničke i biokemijske točke. Isključivo poznavanje kemotipa može garantirati sigurnu i pravilnu upotrebu eteričnog ulja.

Ova klasifikacija ovisi o čimbenicima koji su izrazito povezani uz neku biljku a to znači genetski materijal, zemlja porijekla, klima, tlo (sastav tla), izloženost biljke zračenju, fitosociološki utjecaj, period berbe, količini kiše i sunca tog perioda i dr.
Jednostavnije: to je kao neki zajednički nazivnik koji stoji iza latinskog imena biljke a koji kazuje kojih skupina kemijskih spojeva u tom ulju ima najviše i kakav će zbog toga biti smjer djelovanja tog ulja (da li će poticati cirkulaciju, smanjivati bol ili regenerirati kožu).

Kod nekih biljaka nema tolikih varijacija u kemijskom sastavu zavisno od vrste tla pa se niti ne odredjuju (ne postoje) kemotipovi ali se točno zna kojih molekula ima najviše i u koju kemijsku skupinu spadaju (npr. alkoholi, esteri, oksidi, fenoli i dr.)

Postoje tri komercijalno dostupna kemotipa ružmarina: kemotip verbenon/bornil-acetat, kemotip cineol i kemotip kamfor. Ružmarin kemotip cineol raste u sjevernoj Africi, ružmarin kemotip kamfor u Španjolskoj, Hrvatskoj, Italiji i Francuskoj (kopno), a ružmarin kemotip verbenon/bornil-acetat na Korzici i u Južnoj Africi.

Pranarom-Ružmarin verbenon – Eterično ulje

Česta je predrasuda kako “kemotip kamfor” znači da ulje nema cineola, a “kemotip cineol” znači da nema kamfora. Oba ulja sadrže kamfor i cineol, ali u različitim količinama.

Farmakopejska norma za eterično ulje ružmarina Ph. Eur. 01/2008:1846 Rosmarini aetheroleum navodi dva glavna komercijalna kemotipa koji moraju sadržavati: Kemotip Spoj kamfor cineol 1,8-cineol 16,0-25,0% 38,0-55,0% kamfor 13,0-21,0% 5,0-15,0% α-pinen 18,0-26,0% 9,0-14% verbenon 0,7-2,5% 0,4% Veći sadržaj 1,8 cineola daje bolje djelovanje na dišni sustav, a veći sadržaj kamfora daje bolje analgetsko djelovanje.

Ružmarin (lat.Rosmarinus officinalis)

Ponekad je pojam kemotipa takav da se samo jedan kemotip koristi u medicinske svrhe.

Najpoznatiji je  Čajevac(lat.Melaleuca alternifolia)

Povezana slika

Postoji tri glavna kemotipa čajevca: kemotip terpinen-4-ol kemotip 1,8-cineol kemotip terpinolen s time što se kemotip 1,8-cineol dijeli još na tri subkemotipa s različitim sadržajima terpinen-4-ol-a i terpineolena pa se u znanstvenoj literaturi striktno nalazi podatak o šest kemotipova čajevca. Isključivo se kemotip terpinen-4-ol koristi u medicinske svrhe i nalazi se na tržištu. Zašto? Zbog optimalnog kemijskog sastava. Odveć veliki sadržaj 1,8-cineola u eteričnom ulju čajevca povećava njegovu iritativnost. Stoga i farmakopejska norma za eterično ulje čajevca Ph. Eur. 01/2008:1837 corr. 7.0 Melaleucae aetheroleum navodi kako ulje mora sadržavati najmanje 30,0% terpinen-4-ol-a i najviše 15,0% 1,8-cineol.

Zbog čega dolazi do ovakih raznolikosti?

Već sama činjenica da geografsko podrijetlo, odnosno lokalitet, leži u temelju kemotipske raznolikosti govori da se radi o zajednicama koje su se morale prilagoditi svojem okolišu, ali nije došlo do takve genetske raznolikosti da bi nastala nova vrsta, podrvsta ili varijetet. Uglavnom se smatra kako različita ekspresija gena, odnosno enzimska aktivnost enzima koji sudjeluju u sintezi molekula eteričnog ulja, mijenja i sadržaj eteričnog ulja. Upoznajmo to na primjeru već spomenutog čajevca. Keszei et al. su 2010. godine objavili kako smatraju da su kemotipovi čajevca definirani razinom aktivnosti samo tri enzima: sabinen-hidrat sintaze (važna za sintezu terpinen-4-ol-a), terpinolen-sintaze (sinteza terpinolena) i 1,8-cineol sintaze (sinteza 1,8-cineola). Ovisno o aktivnostima ovih enzima, dolazi do preferencijalne akumulacije jednog od tri karakteristična spoja u eteričnom ulju čajevca. Primjerice, ako je razina aktivnosti 1,8-cineol sintaze visoka, biljka će stvarati više 1,8-cineola, te će eterično ulje čajevca biti kemotip 1,8-cineol. Ovo je bio važan korak u shvaćanju kemotipa čajevca, jer se do tada smatralo kako na to utječe lokalna klima, tlo i drugi faktori. Ovi faktori doista i utječu, ali na taj način da se biljka adaptira(la) na okoliš regulacijom ovih ključnih enzima u sintezi karakterističnih molekula eteričnih ulja. Iz istog razloga ponekad čak i promijenimo ime bilje, odnosno eteričnog ulja, kako bismo naglasili kemotipsku važnost. Tu je najpoznatiji primjer ravensare (lat.ravintsare).

U XIX. stoljeću je Kamforovac (lat.Cinnamomum camphora) presadjen iz Azije na Madagaskar.

Da bi se adaptirao na klimu i tlo, promijenio je biosintetske puteve (aktivnost enzima). Stoga kamforovac u Aziji uglavnom stvara eterično ulje bogato kamforom (kamforovac kemotip kamfor), a kamforovac na Madagaskaru stvara eterično ulje bogato 1,8-cineolom, a iznimno siromašno kamforom (kamforovac kemotip cineol). Ta ogromna razlika je i navela, spontano, da se ulje kamforovca kemotip cineol naziva Ravintsara (ravensara). Ono je s toksikološkog aspekta daleko sigurnije za uporabu upravo zbog niske razine kamfora.

Kamforovac, drvo kamfora - Front Slobode

Izrazito je puno ljudi u zabludi što se tiče imena ravensare kao i kod nekih drugih eteričnih ulja. Pod nazivom Ravensara mogu se naći eterična ulja iz vrsta Ravensara aromatica, Cinnamomum camphora, Ravensara anisata no nama je zanimljivo eterično ulje koje se dobiva destilacijom listova kamforovca (Cinnamomum camphora) odnosno kamforovac kemotip 1,8 cineol, koji potječe s Madagaskara.

Prije par stotina godina je komforovac prenesen s Tajvana na Madagaskar. Različita je klima utjecala na sastav biljke. Tako se iz komforovca počelo dobivati ulje bogato oksidom 1,8-cineolom i alkoholom α-terpineolom. Tada je ujedno i postao siguran za upotrebu.

Eterično ulja Ravensare je blago po djelovanju i koža ga odlično podnosi. Jedno je od najjačih antivirusnih ulja! Idealna je kod virusnih infekcija, kod problema s herpesom, kod HPV-a, infekcija dišnog sustava, ali i ostalih tegoba.

Kod infekcija dišnog sustava u stopala, ledja i prsa možete utrljati ravensaru u nekom brzo upijajućem ulju (makadamija, lješnjak, marelica) više puta dnevno tako da pomiješate nekoliko kapi biljnog ulja i jednu kap ravensare i utrljate.

Česte probleme ljudima stvara herpes virus, pogotovo na području oko usana ( ponekad može zahvatiti i šire područje). U tom slučaju u tamnoj staklenoj bočici od 10ml pomiješajte 20 kapi ravensare i do kraja nadopunite s kantarionovim ili tamanu uljem i dobit ćete mješavinu izuzetno snažnog antivirusnog djelovanja. Promućkajte i u tankom sloju nanesite više puta na dan na zahvaćeno područje.

Već unutar 24h osjeti se zamjetno poboljšanje. Vrlo je sigurna za upotrebu pa je možete miješati i s mastima koje Vam preporuči liječnik.Ravensara je blaga po djelovanju pa se može koristiti već od trećeg mjeseca života beba.

Eterično ulje ravensare liječi virusne infekcije, a mogu ga koristiti i  djeca

Ova mješavina je odlična i kod bradavica uzrokovanih HPV-om. Genitalne HPV infekcije su najčešće spolno prenosive infekcije. Kada se radi o nekoj drugoj kožnoj virusnoj infekciji slobodno se može nanijeti na zahvaćeni sloj kože (pazuh, područje prepona, trbuh i donji dio ledja).